Usred zimskog dana neko ti
ukrade novčanik u prepunom autobusu
na liniji toj i toj, s njim i ličnu kartu.
I, šta sad? Ama baš ništa. Provodiš dane
gledajući kroz prozor i zamišljajući
kako sneg veje po tvom matičnom
broju, fotografiji, po tvom otisku prsta,
po Pitagori, u nekom udaljenom
kompjuteru iz one večne jedinice
raspolućene odjednom na dva ili
na četiri dela. Zemlja, vazduh. I tako dalje.
Ko da te nije ni bilo izvan tog broja.
Čežnja između tebe i tebe sve je veća.
Dok groblje ličnih karti, odbačenih,
zamenjenih, ukradenih, rasutih
po svim pločnicima ovog sveta raste
i od njega bi se mogle sastaviti
sasvim pristojne kule od karata
dovoljne da čine jednu zemlju.
Ili je sve to zbog snega, koji i inače,
asocira na smrt?
Ta iznenadna nežnost.