Jedna prastara karirana
platnena maramica
iznebuha zalutala među oprani veš
ne zahteva od pegle
baš ništa posebno.
Osim da se vrhom pažljivo, nežno
kreće po njenim poljima
kao po šahovskoj tabli koja pamti
gde je nekoliko suza
davno izgubilo partiju
od jesenje kijavice.
Jedna prastara platnena maramica
ima dušu
koja bi mogla stati
u bočicu uzorka parfema –
dušu ni veću ni manju od tvoje.
Zato se i pitate isto – da li joj je
privremeno svratište
u ormanu među peškirima i posteljinom,
pamučnim terasama što šuškaju smiraj
ili je ipak krajnje vreme
da se našije džep
tamo gde nikad predviđen nije bio
a gde šûm
osluškuje šûm.